LiDraNo 2013.

Bilo je toliko dobro da nisam ni pomislila na izreku: „Kod kuće je najljepše.“

Na kolodvor smo stigli u posljednji trenutak i krenuli put toplih krajeva. Putem smo pokupile još dvadesetak LiDraNo-vaca te se nadali svakako boljim sljedećim nego prethodnim danima.

    Hotel ''Zora'' u kojem smo bili smješteni je bio pomalo kompliciran za naše navike, ali pogled na more i mirisi okolnog raslinja nadmašili su naša očekivanja. Nije bilo, dakle, drugog izbora, nego pustiti mozak na pašu sve dok nije došlo vrijeme stupanja na scenu. Knjiga koju sam za razonodu ponijela sa sobom na putovanje nije bila dostatna sveopćem ugođaju te je završila zaboravljena u torbi.

    Vrijeme, kada sam trebala čupati latice s ruže (koju smo s mukom našli na obližnjem placu) i pjevati brojalice u bijeloj haljini, smjestilo se prijepodne. Tresla sam se kao šiba, ali tijelo je znalo što radi. Cijela dvorana je utihnula na šest minuta. Nitko se nije nasmijao. Bilo mi je drago čuti pljesak na kraju izvedbe.

    Poslijepodne smo proveli tražeći suvenirnicu i, ako je moguće, drvo masline. Razloge bih radije zadržala za sebe, s čime se nedvojbeno i profesorica Galić slaže. Pitala sam je kasnije, vjerojatno na popodnevnom duhovnom odmoru, kako joj se činio monolog. Nije puno rekla, možda ono i što sam očekivala, ali je bila ponosna. Vidjela sam to u osmijehu i toplom pogledu koji mi je uputila.

    Sutradan, na okruglom stolu, pred nas su sjeli Vlasta Ramljak, Stephanie Jamnicky, i Luka Dragić. Gospođa Ramljak izjavila je kako joj je bio užitak gledati jednu talentiranu djevojku zrela glasa kako prilično težak tekst iznosi s velikim uspjehom, na što je ona, kako kaže, reagirala i emotivno. Luka Dragić pohvalio je vježbe disanja, koje i jesu krivac za moj zreo glas. Stephanie Jamnicky je samo milo gledala. Nitko nije izrekao loš komentar ili nekakvu kritiku. To me činilo trenutno razočaranom.

    Kasnije, na povratku kući, razmišljala sam ovako:,,Ja sam zadovoljna. Publika je primila poruku. Profesorica je ponosna, a ja sam spremna za prijemni ispit na akademiji.'' Nasmiješila sam se odrazu u prozorskom staklu i vratila se knjizi koju sam ponijela za razonodu kako bih zaboravila kamo se prisilno vraćam.

Ana Marija Veselčić